Intervju s nastavnicom Monikom Pančić Simić

Intervju s nastavnicom
Monikom Pančić Simić<

 

Novinarska je skupina intervjuirala novu nastavnicu hrvatskog Moniku Pančić Simić. U nastavku saznajte koje je zanimljivosti doznala novinarka Dora Tkalčević 5.a

Ime i prezime: Monika Pančić Simić
Datum rođenja:3.10.1980.
Horoskopski znak: vaga
Zanimanje: prof. hrvatskog jezika
Dojmovi o Vašem prvom danu u našoj školi: Prekrasni…kolege pristupačne, škola lijepa, učenici aktivni…
Čega se najviše plašite? Nepoznatog, mraka, smrti
Koje Vam je godišnje doba najdraže? Proljeće
Koji Vam je predmet bio najbolji, a koji najteži u osnovnoj školi? Najviše sam voljela: Hrvatski jezik, Engleski jezik, Povijest, a kasnije u gimnaziji i Psihologiju. Nisam voljela: Kemiju, Fiziku i Matematiku.
Da možete otići na večeru s nekim holivudskim glumcem tko bi to bio? Nitko… nikad nisam tako nešto poželjela.
Kako bi izgledao Vaš dan iz snova ? More, sunce, plaža, odmor, moja obitelj na okupu…Iako, svaki dan je dan iz snova kada se probudimo zdravi.
Kako popravljate loše raspoloženje? Glasnom glazbom, čitanjem, vožnjom automobila, odlaskom u kupovinu…
Kakvu glazbu slušate? Ovisi o raspoloženju. Sve vrste glazbe dolaze u obzir.
Da možete birati gdje biste najradije živjeli, koje bi to mjesto bilo i zašto? Split- prekrasan grad, jedan od najljepših gradova… obožavam more( Split bi bio idealan grad).
Koja Vam je neostvarena želja? Nemam nekakve velike želje ,ali npr. jedna od želja za koju sam sigurna da ju (skoro ) neću ostvariti je odlazak u Egipat.
Imate li kućnog ljubimca ? Da, psa…AMERIČKOG STAFORDA
Koji film ste pogledali najviše puta? Nisam sto posto sigurna, ali mislim da je to bio Titanik.
Najveća neugodnost u životu? Ne mogu se u ovom trenutku sjetiti neke velike neugodnosti, ali npr. Kada sam se okliznula u školi( na stepenicama koje su bile mokre od kiše )i padala ( ne pala, padala!!!) duuugooo ( do kraja stepenica).Nikako se nisam mogla zaustaviti. Jako me je boljela svaka kost, ali sam se ( bez obzira na sve )“ elegantno“ ustala i nastavila dalje, kao da se ništa nije dogodilo.
Na što Vam nije žao potrošiti novac? Na svoje dijete.
Što Vas može izbaciti iz takta? Nepravda, laž, dvoličnost.
Volite li čokoladu? Nisam baš ljubitelj slatkog, ali volim ponekad pojesti i čokoladu( najviše tamnu).
I za kraj što Vas nismo pitali, a trebali bismo znati?
Možda je zanimljiv podatak da dolazim iz Đakova, srca Slavonije, sjedišta Đakovačko osječke nadbiskupije.

 

Hvala nastavnici Moniki na odvojenom vremenu!

 

Međunarodni dan djeteta

Na današnji dan 1959. godine usvojena je ”Deklaracija o pravima djeteta” na Generalnoj skupštini UN-a, a 1989. godine na isti dan usvojena je i ”Konvencija o pravima djeteta”. Taj datum se u cijelom svijetu obilježava kao Međunarodni dan dječijih prava.

 Konvencija je jako važan korak u cijelom procesu zaštite djece jer se u tom dokumentu prvi se put djeca tretiraju kao osobe koje imaju prava koja treba zaštititi.

Taj dokument predviđa nekoliko principa: pravo na život, opstanak i razvoj, najbolji interes djeteta, pravo na participaciju, te pravo na nediskriminaciju.Zato poruka svima da bi cjelokupno društvo trebalo više pažnje posvećivati zaštiti najmlađih, što je ujedno i sigurna investicija u budućnost.

Djeca su najosjetljivija skupina koja treba zaštitu, a čovječanstvo duguje djeci najbolje što ima.

Pjesme za Vukovar

Svijeća za Vukovar

Zapalit ću večeras

svijeću za Vukovar,

za sve mrtve i nestale.

Zapalit ću večeras

svijeću za Vukovar,

za sve živ
e i

sve nestale.

Dogodilo se prije nego

sam se rodila,

ali mi je mama o tome pričala

i uvijek mi je govorila:

„ Takva tragedija se dogodila

i nikad se ne ponovila.“

Laura Veber, 6.a

 

 

Vukovar

Grad Vukovar sam prvi put upoznala kroz priče svojih roditelja. Oni su mi pričali da je prije Domovinskog rata Vukovar bio tek običan grad kao i svi ostali u našoj domovini.

Tijekom Domovinskog rata on je postao simbol patnje i stradavanja, ali i hrabrosti i borbenosti.

Uoči jedne godišnjice pada grada Vukovara, gledala sam nekoliko emisija o ljudima koji su preživjeli strahote i stradavanja. Jako su me dirnule njihove priče i suze u njihovim očima.

Ipak, najviše mi je ostao u sjećanju nedavni posjet gradu Vukovaru.

Tada sam prvi put vidjela bolnicu u kojoj su bili smješteni svi ranjenici, mjesto gdje su neprijatelji zatočili žene i djecu i prepuno groblje palih žrtava.

Tek sam tada konačno shvatila zašto je baš Vukovar proglašen gradom herojem i kolika je njegova važnost.

Grade Vukovaru, uvijek te se treba sjećati s puno, puno ljubavi.

Hvala ti!

Nika Lazar, 8.b

 

 

 

Vukovar

Vukovaru, snažni grade,

preživio si teške dane.

Nauditi ti nije mogla

ni vatra, ni granata.

Ostao si stajati ponosno

usprkos zlim ljudima.

I danas…mnogo godina poslije

pričaš priču ponosnih i jakih ljudi.

Stoj i dalje uzdignute glave

i ne dozvoli da te zaborave!

David Veka, 6.b

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Dan sjećanja na Vukova

 

VUKOVAR – GRAD HEROJ

Svake se godine 18. studenoga  sjećamo Vukovara – grada heroja koji je podnio veliku žrtvu za našu slobodu. Na taj se dan diljem Lijepe Naše održava prigodan program: paljenje svijeća, križni put, misa, vijenaca.

Uvijek se sjetimo kolone prognanih Vukovaraca, patnje na njihovim licima, slika razrušenog Vukovara, Ovčare, ubijenih i mučenih ljudi. Iako se na spomen Vukovara osjeća velika bol, osjeća se i veliki ponos na grad koji je stajao kao branik Hrvatske. Bitka za Vukovar bila je najveća bitka Domovinskog rata jer Vukovar 1991. nije branio samo sebe, već i cijelu Hrvatsku.

Istina o velikoj tragediji Vukovara i njegovih branitelja nikada ne smije pasti u zaborav. Zato imamo i brojne tekstove kao najiskrenija svjedočanstva iz opkoljenog grada. Posebno su snažne Glavaševićeve poruke života u vrtlogu rata, koje nas jačaju i danas kad se s tugom sjećamo Vukovara:

PRIČA O GRADU
„Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali i primili prvi poljubac, netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.”

 

PRIČA O RATU

„Rat pravi selekciju. Dobre odvaja od zlih, jake od slabih, lijepo od ružnog, poštene od manje poštenih, sposobne od nesposobnih. I što dulje traje rat, selekcija je stroža. I naravno, žrtava je više. Potrebno je imati dobar smisao za orijentaciju, da bi se čovjek u ratu snašao. Kamo bježati, kome vjerovati, što raditi? Kako doznati, prije svih, tko će pobijediti? Kako biti među prvima baš kada je najpotrebnije? Poznavao sam mnoge pametne ljude koji nisu bili dovoljno brzi za ovaj rat. Poznavao sam mnoge sposobne, ali i glupe da shvate svu ogavnost rata. Poznavao sam i one hrabre, one bez kojih ne bi bili ni vas, ni mene, ni ovoga grada. Tko zna gdje su sad toliki koje sam poznavao i toliko često slušao?“

Ljerka Car Matutinović:  TU JE NEKAD BIO GRAD

(Nepokorenom gradu Vukovaru)

Sine moj, ne zaboravi

TU JE NEKAD BIO GRAD

Prelijep, u cvatu

Vitki zvonici izrasli iz ravnice

Pjesma široka i radosna

ko dječje oči obasjane igrom

Sine moj, ne zaboravi

TU JE NEKAD BIO GRAD

Kao aveti niču sada crni zidovi

zgarišta

Izrešetani i poniženi do nadljudske

patnje

Ne zaboravi, sine moj

TU JE NEKAD BIO GRAD

Bespomoćne žene i djeca, ranjenici u skloništima

ispod ruševina

Branitelji u rovovima prkose

Čudesni arkanđeli plamenog mača

Sve suze ovoga grada sav teški vapaj

u vatrene strijele pretvaraju

Ni stopu zemlje hrvatske bezumnim drznicima

Sine moj, ne zaboravi

TU JE NEKAD BIO GRAD

i bit će zauvijek

 

Klikom na poveznicu pogledajte prezentaciju.

Dan-sjecanja-na-Vukovar-2016

 

 

 

 

Škola u šumi – šuma u školi

Izlet u šumu  Tomin hrast kod Ernestinova

Oblačnog i tmurnog jutra okupili smo se ispred škole te zajedno s nastavnicom Herijetom krenuli autobusom na izlet u šumu ” Tomin hrast”. Put je brzo prošao jer smo jpš uvijek bili sneni. Dobrodošlicu nam je poželio šumar koji nas je dočekao na ulasku u šumu koja je izgledala prekrasno okupana kapljicama kiše koja je padala noć prije. Pomislila sam koliko je divno biti ovdje preko ljeta kada su vrućine, a lišće ovih “gorostasa” pruža toliko željeno osvježenje.Vlažnim i mekanim tlom od otpalog lišća krenuli smo u obilazak šume te saznali zašto se šuma zove Tomin hrast. Živio u slavonskoj ravnici hajduk Tomo skrivajući se od neprijatelja među hrastovima , a kad su ga oni uhvatili objesili ga za drvo hrasta i šuma je po tome dobila ime. Naš vodič govorio nam je i o životu biljaka i životinja u šumi. Kad u rano proljeće još šuma ne prolista tlo šume okite proljetnice visibabe i jaglaci, a kasnije golo drveće zazeleni , dobije mlado lišće. Hodajući šumom vidjeli smo razne gljive i plodove žira. Šumar nam je rekao da ovdje ima više vrsta gljiva od kojih su neke otrovne pa treba biti oprezan kod branja. Puni dojmova od onog što smo vidjeli i čuli o šumi vraćali smo se šumskom cestom do našeg autobusa. Hodajući pogled sam vraćala na golo drveće osjećajući divljenje i obvezu s koliko pažnje moramo čuvati šumu za sljedeće naraštaje. Umorni od šetnje uputili smo se kući s nezaboravnog izleta.

Napisala: Helena Mandić 6. a

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript